Razgovarali u Zagrebu 14. svibnja 2013.

 

Otkad se početkom 2000-tih godina pojavio na umjetničkoj i dizajnerskoj sceni pa sve do danas, Silvio Vujičić uspio je zadržati ambivalentnu poziciju nekog čije je djelovanje u isto vrijeme i reprezentativno za tekući trenutak suvremenih umjetničkih i dizajnerskih praksi u Hrvatskoj, kao i posve distancirano, autonomno, autentično i teško za kategorizirati unutar neke od dominantnih tendencija, strujanja ili (umjetničkih) ideoloških sklopova. Ako ga nešto jasno određuje, onda je to Vujičićev strogi profesionalizam u oba glavna medijska područja njegovog djelovanja te svojevrsna znanstvenička, laboratorijska metodologija koja podjednako isključuje i individualni rukopis i estetsku samodostatnost i odveć laku konceptualnu čitljivost radova. I u umjetnosti i u dizajnu, Vujičić eksperimentira s materijalima, njihovim taktilnim kvalitetama, biološkim i kemijskim svojstvima i njihovom simbolikom, implementirajući u svaki svoj projekt širok spektar znanja, od povijesti umjetnosti do botanike.

 

ORIS: Paralelno si studirao na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i na Akademiji likovnih umjetnosti. Je li posrijedi bila neodlučnost ili ideja da iz oba obrazovna i formativna konteksta uzmeš najviše što možeš?

 

Vujičić: Program koji sam studirao na TTF-u, ali i općenito na fakultetima, ne daje dovoljno. U jednom trenutku sve stane i postane jasno kako do kraja vjerojatno više ništa nećeš ni dobiti. Dvije godine sam studirao na TTF-u, a onda sam paralelno upisao i nastavnički smjer na alu, što je zbog specifičnosti studija značilo da sam dobio mogućnost paralelno raditi u klasi na Akademiji i slušati predavanja iz povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, uz nastavak studija na TTF-u. Na nastavničkom odsjeku mogli smo birati klase, a ja sam izabrao grafičku klasu, kod Šuteja. I na TTF-u smo slušali i povijest odijevanja i povijest umjetnosti, no ono što me privlačilo tom studiju bilo je nešto drugo čega tamo nema – tekstilna produkcija, strojevi, bilo što što će me dovesti do konkretnog proizvoda. Zapravo smo učili raditi neku vrstu likovnih rješenja i plošnih tekstilnih proizvoda. To me povuklo da idem dalje, pa sam s mapom loših portreta, aktova i tekstilno-tehnoloških plošnih proizvoda otišao na prijemni ispit na Akademiju.

 

ORIS:  Zanimljivo je da te na Akademiju primaju s radovima koji su rađeni za sasvim drugi medij, za sasvim drugo područje.

 

Vujičić: Ti radovi su bili prilično bliski Šuteju, čini mi se da su izgledali kao neke njegove radne probe, ali vjerujem da su se mogli svidjeti i Ines Krasić i moguće još nekome. Ipak, nakon što sam upisao fakultet, imao sam velikih problema na Akademiji.

 

ORIS: U smislu da si došao iz mode i što tražiš ovdje?

 

Vujičić: Da, da, upravo tako – zašto si došao, zašto ne šivaš haljine, zašto ne lijepiš krpice. Posvađao sam se sa svima osim s troje profesora koje sam slušao i s kojima sam mogao razgovarati. Dobivao sam uvijek najniže ocjene iz gotovo svega.
 

ORIS: Dobro, ako ti Akademija ne nudi obrazovanje, zar ti ne nudi infrastrukturu, zaštićeni okvir unutar kojeg možeš pokušati raditi i istraživati?

 

Vujičić: Da, nudi prostor. I možda dva – tri profesora koji će studentima kvalitetno posvetiti svoje vrijeme. Na TTF-u nije bilo ni toga.

 

ORIS: Koji su to profesori bili?

 

Vujičić: Na Akademiji je to bio Šutej, dok je bio živ. Umro je dva tjedna prije mog diplomskog. Ines Krasić, koja je tada bila asistentica na Grafici, dozvoljavala mi je da radim neke stvari koje su bile izvan uobičajenih procedura. Predavao mi je i Lovro Artuković, ali on je ubrzo otišao s ALU.

 

ORIS: Tvoj rad se kasnije zasnivao na svojstvima materijala, kemijskim procesima i slično. Zar ttf ne daje barem osnovnu podlogu, barem osnovna saznanja u tom smislu?

 

Vujičić: Ne. Ja sam 2000. godine pobijedio u kategoriji mode na događanju International Talent Support u Italiji. Dobio sam svjetsku nagradu koja u Hrvatskoj nije značila apsolutno ništa, ali sam tamo imao priliku upoznati profesore s danskih sveučilišta koji su me dvije godine kasnije zvali da im predajem o papiru kao materijalu i o načinima njegova korištenja. Naime, moja tadašnja kolekcija koristila je spoj papira i tekstila. Od tada sam se, gostujući u inozemstvu, počeo družiti s tekstilnim tehnolozima i napokon dobivati neke konkretnije informacije i recepture koje su postale dobro zaleđe za moje buduće radove i u području mode i u području umjetnosti.
 

ORIS: Kao predgovaračica za neke od tvojih izložbi već dugo te prati Sanja Cvetnić, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, koja se primarno bavi barokom i zapravo jako rijetko piše o suvremenoj umjetnosti. Sjećam se zapravo samo još jednog umjetnika o kojem je pisala: Zlatka Kopljara. Kada je počela vaša suradnja u tom medijacijskom i interpretativnom smislu i smatraš li da je tipičan interpretativni aparat kritičara suvremene umjetnosti zapravo nedostatan da se prodre u neke od značenjskih, tradicijskih, povijesnih i simboličkih komponenti tvog rada?

 

Vujičić: Kod Sanje Cvetnić slušao sam samo jedan kolegij, uz to što sam polagao Barok. Mislim da se kolegij zvao Predložak, original, kopija, a čim je ušla na prvo predavanje fascinirala me jer je nosila kožnu jaknu i jeans. Budući da nas je u predavaonici bilo samo deset, odmah sam primijetio taj detalj, a onda je najavila predavanje o faksimilima i Kristu koje nas je na kraju dovelo do teme homoseksualne veze Jude i Isusa. Stvarala je takvu polemičnu atmosferu da smo se na predavanjima znali međusobno svađati. Sreo sam je puno godina nakon studija na izložbi ‘Genius Loci’ koju je Silva Kalčić organizirala u Galeriji sc i pohvalila mi je rad, a ja sam je zamolio da se nađemo na kavi jer bih je pitao za informacije koje će mi trebati za nove radove. Što se tiče takvih detalja, ona ima fantastično znanje, ‘kopa po različitim bibliotekama’ u kojima se mogu naći nevjerojatno zanimljive stvari ako imaš volje tražiti.

 

ORIS: Da, ona je eruditski tip povjesničara umjetnosti kakvih nema puno, a još ih je manje koji uz to imaju i senzibilitet za suvremeno.

 

Vujičić: Sanja je povjesničar umjetnosti klasičnog tipa, ali takav koji ima doticaj s umjetnošću danas, dok mnogi od njih izgube tu vezu. S puno ljudi koji se strogo bave poviješću teško je razgovarati o suvremenoj umjetnosti, a ona je čak i kanonske teme znala sagledati s posve suvremenih i vrlo prilično provokativnih aspekata.

 

ORIS: Interesantno je da iza velikog dijela tvojih radova, bez obzira na njihovu pojavnost i vrlo snažan senzorni dojam, stoji konkretna količina znanja i informacija. Nije da se bez njih ne može čitati rad, ali ipak te svijest o tome tjera da barem unutar svojih kapaciteta pokušaš doprijeti do njih i svladati ih.

 

Vujičić: To mi je potpuno jasno. Na izrazima lica nekih mojih kolega koji se bave užim područjima istraživanja i u praksi često vidim da u potpunosti ne razumiju to što radim. S druge strane, ako sam mogao proći cijeli taj proces, ako postoji odgovarajuća literatura i ako smo išli u iste škole i djelujemo u istom prostoru i bavimo se istim stvarima, onda očekujem barem minimum truda da pokušaju razumjeti. Uvijek mi je bilo zanimljivo vidjeti do koje granice mogu ići s nekim istraživanjem, koliko još mogu naučiti i koliko od toga što sam saznao mogu na kontroliran način izobličiti i primijeniti za vlastiti rad.

 

ORIS: To znači da je rad na određenom projektu u istraživačkom smislu dvostruk? S jedne strane, često istražuješ ovaj tehnološki i materijalni aspekt, a s druge strane tražiš tragove koji se nalaze u povijesti umjetnosti.

 

Vujičić: Tražim recepture. Primjerice, kod Alkemijskog poliptiha ne zanima me cijeli Gentski oltar braće van Eyck, nego samo jedan recept, ništa drugo. S tim jednim receptom radim probe, dobivam uzorke i to me usmjerava, ali uvijek tendiram što je bliže prvoj slici koju sam imao kad sam započeo projekt.

 

ORIS: Te probe su ti nužne zato što moraš testirati proces prije nego što ga jednom pustiš u pogon? Znači da ti taj svoj umjetnički rad već negdje proradiš prije nego što se on dogodi u javnosti, u galeriji?

 

Vujičić: Ne, nikad to nisam u potpunosti uspio. Negdje oko 80% bude ispitano, ali ostane i faktor rizika.

 

ORIS: U smislu nepoznatog i nekontroliranog?

 

Vujičić: Kad radiš uzorak, uvijek ga radiš u manjem mjerilu, s kilom, litrom ili metrom nečeg. Međutim, moji radovi nakon toga počinju uzimati i po desetke tona ili litara, a tada već sve može otići u nekom drugom smjeru. Sa svakim radom, kad se približava konačnoj realizaciji, proživljavam ogroman stres. Bilo ih je i nekoliko koji nisu uspjeli, potpuno su propali i to je sasvim u redu.

 

ORIS: Jesi ih kao takve izlagao?

 

Vujičić: Jesam. To nas može možda odvesti i na temu teglenice i hrvatskog nastupa na Bijenalu arhitekture u Veneciji prije nekoliko godina. Kad sam vidio reakcije, ne samo javnosti nego i samih autora i cijeli taj stid i sram, uopće nisam mogao razumjeti. Pa čekajte, to je vaš rad. Dobro, nije vam uspio kolač, ali zašto ga ne biste podijelili s ljudima? Meni je to svakodnevica.

 

ORIS: Da, to što nije uspio, ne znači da ćeš ga se odreći.

 

Vujičić: Upravo to. Ili ćeš barem reći da ga je potrebno rekonstruirati za eventualnu buduću prezentaciju i da će tada biti onakav kakav je izvorno idejno trebao biti. Ali u nekom vlastitom vremenu i prostoru bio je točno takav kakav je i trebao biti. Isto je i s mojim radovima. Nekad je realizacija bolja, nekad lošija i treba živjeti s tim.

 

ORIS: Obzirom da su tvoji radovi često procesualni i često uključuju momente raspadanja, dezintegracije ili organskog rasta – kako ih dokumentiraš i kakvu ulogu ta dokumentacija općenito igra u tvojoj praksi?

 

Vujičić: Radim fotodokumentaciju svega, a to uključuje i fotografije čitavog procesa. Arhiviram kompletne uzorke, podjednako i uspjele i neuspjele, i svaki detaljno opisujem. Imao sam i pomoć arhivistice u posljednje dvije godine i sav taj materijal može biti koristan bilo kome koga zanima. Ponekad se od tragova starih radova dogode novi. Na primjer, rad Caput Mortuum, za koji sam koristio fontanu kod Studentskog centra, ostavlja trag. Takvi tragovi postaju novi radovi i vode novim edicijama. Neki drugi radovi potpuno nestanu, ali ipak imam materijal koji ga je dokumentirao.

 

ORIS: Upravo zbog procesualnosti vjerujem da je ‘službeni’ vijek takvih radova donekle određen njihovim boravkom u izložbenom prostoru. Jednom si sam bio rekao da gledaš galeriju kao na forenzički laboratorij u kojem se odvijaju različiti kontrolirani kemijski procesi, pa je i dojam boravka na jednoj tvojoj izložbi zapravo dojam bivanja ‘usred nečeg’. Ipak, sam si spomenuo kako uvijek krećeš s jasnom idejom prije nego što kroz nju kreneš istraživati različite procedure i recepte. Kad sam kao gledatelj suočen s procesom koji se događa u galeriji, često je teško iz onog što vidiš iščitati tu početnu ideju, početnu točku.

 

Vujičić: Zanimljivo mi je to što kažeš. Već godinama razmišljam o tome kako određene projekte radim na način da budu samodostatni do te mjere da početna točka nije vidljiva. Ne znam čime je to uvjetovano i je li to uopće problem. Nedavno sam napravio seriju radova ‘baziranih na’ kristalima kofeina u sklopu projekta SintArt kao dijalog sa Zbirkom Vjenceslava Richtera koja donekle koristi to pravilo. Pretečica tim radovima bila je serija radova iz 2007. godine. Jedan iz te serije bio je i kavez s dvostrukom rešetkom, u potpunosti kristaliziran u prezasićenoj otopini soli. Rezultat su kristali koji rastu na unutarnjoj strani rešetke. U zatvorenom reflektirajućem prostoru poput ‘kristalne palače’ koja nema ulaza, jedini pravi način da sagledaš rad je da budeš unutra. A to ne možeš. Takav radikalan princip primijenjen je i u nizu drugih radova u seriji.

 

ORIS: Paralelno razvijaš svoju istraživačku i eksperimentalnu praksu i u modi i u umjetnosti. Vidiš li to sve kao dio istog kreativnog procesa ili nekako dijeliš ta dva područja djelovanja na zasebne cjeline?

 

Vujičić: Neke informacije skaču iz jedne čaše u drugu. To ne možeš kontrolirati. S druge strane, često radim s različitim uzorcima, a ako se neki od njih ne uspiju implementirati u jednom mediju, pokušam ih iskoristiti u drugom. Dakle, ideje skaču iz jednog konteksta u drugi, ali općeniti principi su drastično različiti, pogotovo kad je riječ o odjeći. Modni dizajneri djeluju u vrlo ograničenom prostoru, a budući da se više ne bavim samo eksperimentalnom modom nego i svakodnevnim odjevnim programima, podliježem brojnim ograničenjima. U umjetnosti nije tako. Tu uvijek počinješ od nulte točke.

 

ORIS: Da, tu nema tijela.

 

Vujičić: Nema ničega. A i sve ono što si unio u rad uvijek možeš maknuti. Možda ću zvučati tašto, ali stvari koje ja radim tekstilu ovdje nitko ne radi, teško ih je tržišno plasirati, a nema ni puno ljudi koji o tome mogu kompetentno pisati. Primjerice, kako raditi odjevne predmete bez krojeva ili više konfekcijskih veličina koje se dobivaju povećavanjem i smanjivanjem uz korištenje određene količine kemikalija? To jesu neki novi sistemi. Oni su na neki način oduvijek bili ovdje i može ih se pronaći u povijesti odijevanja, ali nisu se koristili na taj način osim u detaljima. Ja ih pokušavam primijeniti na cijelu formu. Na lokalnoj sceni u tom smislu uopće nemam sugovornika među modnim i odjevnim dizajnerima. Ipak govorimo o ograničenom mediju, ograničenim znanjima i ograničenoj edukaciji. Do danas sam nekako prihvatio tu poziciju autsajdera.

 

ORIS: Koliko je realno metodologije koje te zanimaju razvijati zajedno s lokalnim obrtnicima ili industrijama?

 

Vujičić: Realno je, pogotovo u obrtničko-manufakturnom kontekstu.

 

ORIS: Zato što već imaju neka od tih znanja?

 

Vujičić: Ne. To su univerzalna znanja unutar kojih ih samo trebaš malo voditi. Odjevnu i modnu industriju, međutim, ne zanima inovacija, nego samo novac. Moda je ‘laka lova’. Pošalješ kroj u Indiju i vrati ti se milijun majica i onda dizajn kod nas i izgleda tako kako izgleda. Sve se svodi na tekstil s konvencionalnim krojem i nekom dodatnom aplikacijom, pri čemu čak i taj konvencionalni kroj više ne korespondira sa stvarnom fizionomijom. Ovaj princip što sada radim nekad je davno radio Miyake. On je svojedobno uspio razviti kompletnu metodologiju, a onda i čitavu industriju, na temelju samo jednog recepta.

 

ORIS: Jesu li recepture koje koristiš došle pažljivim praćenjem inovacija i novih tehnologija ili adaptiranjem tehnologija iz prošlosti?

 

Vujičić: Prije svega kroz proučavanje srednjovjekovne, kineske i japanske kulture, ali i hrvatske etnografije. Kad ih usporediš, vidiš kako su sve te kulture u nekim trenucima raspolagale istim receptima, ali su njima uvijek rješavale samo male, partikularne probleme. Primjerice, da riješiš određen problem, trebaš skupiti 500 litara urina i kuhati ga dva tjedna. Danas imaš supstitut za urin, istu formulu možeš dobiti pomoću nekih drugih sredstava i možeš riješiti puno veći problem na puno većoj površini s puno manje resursa.

 

ORIS: Recepture koje uzimaš iz povijesti ne koristiš u njihovom izvornom obliku nego ih prilagođavaš današnjem trenutku. Možemo li onda reći da su one istovremeno i povijesne i suvremene, i stare i nove.

 

Vujičić: Uzorke općenito radim kako bih oživio izvorni recept, ali samo zato da vidim što je u njemu bilo dobro, što nije i što se sa svim tim može. Osuvremenjujem ga da postane efikasniji i tako mi se otvara posve novo područje promjene. Određenim povijesnim receptom, primjerice, tretiram suvremenu materiju, a iz toga mogu otići u umjetnost ili u dizajn.

 

ORIS: U slučaju projekta ‘Izloženost virusu i modi’ bila je riječ o algoritmu tkanja tkanine. Tu ne govorimo o kemiji, nego o digitalnoj tehnologiji.

 

Vujičić: Da, to je bila čista tehnologija. Raport ponavljanja motiva šaljem u računalo koje upravlja tkanjem, ali program koji to radi ima dodatni kod, virus koji će uništiti konturnu liniju i neke dijelove crteža. Likovno to izgleda tako da se umjesto nekih piksela pojavljuju kvadratići u različitim svjetlinama sive boje. Svaku od tih svjetlina program raspoznaje kao drugi tkalački vez, a oni nisu uvijek kompatibilni jedni s drugima te negdje dolazi do otvaranja i stezanja niti što rezultira pucanjem. Dakle, stroju dajem određeni zadatak, ali dajem mu i virus, a ono što izlazi van je ‘slučajna greška’, materijalizirana varijanta digitalno uništenog crteža. No moram priznati da je prošlo šest ili sedam godina od toga i digitalna tehnologija nije me toliko zadovoljila. Da imamo veću industriju i bolje uvjete rada unutar nje, vjerojatno bih nastavio s tim. To je prilično skupa igra koja tvornicama nije strašno napeta, oni bi najradije da stroj samo radi dvadeset i četiri sata dnevno i ‘štanca’ laku modu.

 

ORIS: Moraš imati sugovornika koji je zainteresiran i strpljiv.

 

Vujičić: Da, to je ozbiljna investicija. Netko mora biti dovoljno hrabar i reći: ‘Evo, neka ovaj autor eksperimentira kod nas dva-tri mjeseca, a onda ćemo iz toga izvući neki proizvod.’ Naravno, za to nije bilo interesa.

 

ORIS: Jesu li greške i devijacije, mutacije i entropijski procesi nešto što općenito tražiš kroz takve projekte ili zapravo tražiš savršenu kontrolu nad procesima koji su po svojoj prirodi uvijek delikatni?

 

Vujičić: Ne zadovoljavaju me ‘slučajni’ radovi i zaista što više pokušavam kontrolirati procese, ali čim je projekt ambiciozniji, počne se događati više nepredviđenih stvari. Zanimljivo si to postavio. Nije da me ne zanimaju greške, ali pokušavam ih u potpunosti analizirati i osvijestiti te vidjeti na koji se način to što sam saznao može dalje iskoristiti.

 

ORIS: Kako izgleda tvoj rad u studiju?

 

Vujičić: Upravo selim u novi studio u Mesničkoj. Važno mi je imati prostor koji je podijeljen i dobro opremljen da ga mogu koristiti za različite radnje i naravno, za arhiv. Riječ je o osnovnim radnim potrebama – imam strojeve koji mi stalno trebaju, sitotiskarske strojeve, tunele za sušenje i slično. Ujutro dođem tamo, popijem kavu, počnem raditi, završim i onda idem kući.

 

ORIS: To je kao pravi radni dan. Kao Andy Warhol koji je odlazio raditi u Factory, a navečer se vraćao kući mami.

 

Vujičić: Da, uvijek mi se sviđao taj warholovski radikalni princip. Nekoliko puta u životu sam se našao u situaciji da sjedim u studiju u osam ujutro i pitam se što radim tu, ali uvijek nađem nešto što će mi zaokupiti pažnju. Zato je važno imati kvalitetno radno okruženje.

 

ORIS: Jesi li koristio rezidencijalne programe za umjetnike?

 

Vujičić: Jesam, prošle godine bio sam na rezidenciji u frac-u.

 

ORIS: Kakva su iskustva?

 

Vujičić: Fantastično, i meni i njima. Kupili su sve radove, dali su mi tehnologa koji je prije toga radio u Ferrarijevoj tvornici i imao sam s kim razgovarati o produkciji. Sve je na jako visokoj razini. Mene je konkretno jako zanimalo na koji način izlažu i konzerviraju različite biološke radove koji uključuju izmet, biljke, žive tvari. Ali inače ne volim rezidencije, ovo mi je prva koju sam prihvatio.

 

ORIS: Zato što si ovisan o vlastitom stalnom radnom prostoru?

 

Vujičić: Da, ja sam sebi uspostavio puno više, puno dalje uvjete nego koje mi je itko mogao ponuditi. Osim frac-a. Ravnateljica je bila u Zagrebu na intervjuu sa mnom, ali kad sam stvarno odlučio doći, rekla mi je da je jako iznenađena jer je mislila da mi ne mogu pružiti najbolje uvjete. To je strašno zanimljiv obrat za mene. Dok sam kao student stvarao na Akademiji, puno toga mi se zabranjivalo – ne smiješ grafike raditi ovako, ona preša tamo je samo za Bogorodicu, ne za majice! Onda sam kupio svoju prešu i uzimao sam poslove u kostimografiji kako bih mogao financirati sve što mi je trebalo. Kad su mi zabranili da radim sitotisak, kupio sam svoj sitotiskarski stroj i uredno ga stavio u klasu i tako se moj život punio svim tim strojevima. Normalno da mi je onda glupo otići na residency negdje gdje ću dobiti sobu sa stolom i stolicom gdje mogu raditi samo skice.

 

ORIS: Realizirao si i niz suradnji s drugim umjetnicima, dizajnerima i arhitektima – s Rutom za Nevidljivi rad, s Damirom Očkom i Ivanom Franke zajedničku ambijentalnu izložbu u starom prostoru Muzeja suvremene umjetnosti, ali i s arhitektima poput Studija up i 3lhd-a. Što si naučio iz tih različitih suradnji i koliko se od tog iskustva prelilo u tvoj samostalni umjetnički i dizajnerski rad i način razmišljanja?

 

Vujičić: Tih suradnji i nije bilo tako puno, iako se o njima dosta pisalo. Sa Studijem up, uz Ivanu Franke, radio sam na projektu zgrade Spectator Grupe, s 3lhd na njihovom projektu Hotel Lone, ostalo ste već spomenuli. Kroz suradnje puno naučim, pogotovo u smislu produkcije. Inače, takve vrste suradnji u svijetu nisu neuobičajene, arhitekti rade s umjetnicima, ali i mnogi umjetnici u svojim studijima zapošljavaju arhitekte. Studio up je najviše zanimao moj smisao za materiju i atipične materijale te njihove primjene na eksterijer ili interijer. S druge strane, 3lhd je više zanimala jedna vrsta likovnog iskustva aplicirana na dio prostora. U Loneu sam tako dobio zadan format, točnu visinu i širinu unutar koje sam trebao nešto napraviti, dok smo u slučaju suradnje sa Studijem up Ivana i ja zapravo razradili čitav novi projekt od samog temelja i tu je razina suradnje i prepletenosti s arhitekturom bila puno veća.
 

ORIS: Da, zapravo si jače integriran u prostoru nego što je to bilo u slučaju Lonea?

 

Vujičić: Kod Spectator Grupe umjetnička intervencija nije bila dodatak ili aplikacija na postojeći arhitektonski   projekt, nego sastavni dio ukupne vizije. Ima tu još nešto. Arhitektonski princip rada podrazumijeva potrebu     za sigurnošću, on ne isključuje eksperimentiranje, ali sadrži i rizik odgovornosti za taj eksperiment kasnije.       Takvo nešto dogodilo mi se kod Spectatora, gdje u jednom dijelu imamo pod od željeznih ploča koje hrđaju,   pa kad po njemu hodate u mokrim tenisicama, ostaju vidljivi otisci koji poslije rezultiraju hrđom. To znači da kada u prestižnu dvoranu za prezentacije radnici dođu popraviti rolete, nakon njihovog boravka sigurno ostaju hrđavi tragovi stopala. Taj proces mi je fantastičan i borio sam se za njega. Kao što sam se borio i za vlaženje oko rada In the hanging garden no one speaks.

ORIS: Da, dao si im živo biće, a za živo biće se treba brinuti.

 

Vujičić: Pa naravno. Nije tu riječ samo o suvremenoj umjetnosti. Mnogi zaboravljaju da istu takvu pažnju zahtijevaju i slike. Dovoljno je da vam dođe muha i ostavi točkicu izmeta ili da vam zraka sunca prijeđe preko nje i već imate problem s održavanjem. Sva umjetnost je u tom smislu živa stvar.

 

ORIS: Kakva su tvoja iskustva s kustosima i institucijama? Nalaziš li u njima korisnog sugovornika i koja su tvoja očekivanja naspram njih?

 

Vujičić: Ovisi o tome kakav je sugovornik jer ponekad doista i ne nalazim ovo što spominjete. Sva sreća da postoje ljudi poput Kontejnerovog kustoskog tima, Jasne Jakšić ili Sanje Cvetnić, da spomenem samo neke s kojima volim raditi. Svi oni spremni su izaći iz svoje zone udobnosti kad surađuju sa mnom i ozbiljno se upustiti u nešto što zahtijeva više istraživanja, mentalnog i interpretativnog truda. To je ono što ja tražim od kustosa, jednostavno zato što sam uvjeren da istu razinu povjerenja i kustosi traže od umjetnika. Osjećam se pomalo uvrijeđeno činjenicom da, nakon što pregledam sve što je publicirano o mom radu u posljednjih pet godina, vidim kako je devedeset posto toga tek lijeno odrađeno s razinom znanja kakvu usvojite s tri odslušana predavanja na Filozofskom fakultetu. Za mene bi kustos trebao biti senzibilna osoba, iznimno zainteresirana za sve što mu imate za pokazati, umjetnost bi mu trebala biti primarni životni i profesionalni interes, a ne da pored nje prolazi poluzainteresirano. Čini mi se da ljudi više nemaju strpljenja niti discipline da sami gledaju. Puno kustosa zahtijeva da im dam napismeno nešto o radu ili čak da im u sve opišem u detalje.

 

ORIS: Ne misliš da si previše rigidan?

 

Vujičić: Moja rigidnost proizlazi iz toga što svaki put prođem kroz puno toga pri realizaciji nekog projekta. Dok se on ne materijalizira u cijelosti, osjetim zbilja stoljetni umor, i ako netko nakon svega dođe s površnim i nezainteresiranim stavom, doživljavam to kao uvredu.